Ulrike Almut Sandig: “Salzwasser” (Kroatisch)

Übersetzt im Rahmen der ersten Werkstatt (April 2013), 25. Februar 2014
25. 2. 2014

Plamenci
Priče

Slana voda

Irina se konačno vratila. Ljuta sam na nju kao i na dan njezina odlaska. No svejedno, kada su se otac i ona napokon pojavili, stajala sam na prozoru. Naš je Fiat prolazio iza vrtova i pritom postajao sve većim. Vidio se samo zeleni krov i stakla. Budući da je u automobilu bilo premračno, nisam mogla razaznati ništa. Baš ništa. Fiat se dvaput gubio iza visokih živica. Približili su se i skrenuli udesno.

Naše je naselje jedino na kraju sela i namijenjeno pridošlicama kao što smo otac, Irina i ja. Pridošli smo kada je mama otišla. Ako se mene pita, nema je oduvijek. Oduvijek znači da joj se više ne mogu sjetiti niti mirisa niti glasa, a ne znam ni gdje smo stanovali dok je još bila s nama. Otac mi je na njemačkom objasnio da smo živjeli u gradu i da sam bila premala da bih se toga sjećala. Irina je na ruskom kazala: nemoj misliti na to, Cvjetiću. Mama je predaleko. I bolje ti je da to ne pamtiš. Već si se s time pomirila, zato što je se ne sjećaš dobro. Ja se na to nisam naviknula. Nikada se nisam naviknula na to da je mama otišla. A vratila se na Crno more. Iako je već dugo ondje, Irina sa mnom govori ruski. Ipak smo napola s Crnoga mora.

Crno more graniči s Rusijom i tako je daleko, da je ondje sve u cvatu dok je ovdje još uvijek sve pod snijegom. Sunce se na vodi zrcali kao na tamnom staklu, a nebo je azurno plavo. Ondje se ljudi stalno kupaju i jede se riba kakve ovdje nema. Otkada se mama kupa u Crnome moru, ne viđamo je. Predaleko je da bismo se samo tako odvezli onamo, govori otac. Trebalo bi ići zrakoplovom. Mame, dakle, nema. A sada nije bilo ni Irine. Cijele zime. Irina će se brzo vratiti, uvjeravao me otac. Na liječenju je. Nisam u to povjerovala. Na kakvom liječenju? Bila je na Crnome moru. Ondje živi mama. Irina je otišla onamo, pa sam pomislila da se možda ni ona neće vratiti. No, vratila se.

Otac je vozio tako sporo, kao da u prtljažniku ima nešto što bi lako moglo stradati, primjerice jaja ili zamorca za mene kao mamin dar. Čuo se šljunak pod kotačima, a otac je ugasio motor. Izvana se nije vidjelo kroz zavjese, ali iznutra jest. Nad suvozačevim sjedalom prepoznala sam Irininu crnu pletenicu. Nisu odmah izašli. Kroz tamna stakla vidjela sam kako Irina gleda preda se, iako ispred automobila nije bilo ničega osim ograde. Otac se okrenuo prema njoj. Je li joj nešto rekao? Neko su vrijeme ostali tako. Nitko se nije micao, čak ni ja. Zatim se ona okrenula i otvorila vrata.

U prtljažniku je bila samo njezina sportska torba. Srebrno-crvena je i tako velika, da je Irina koristi samo za odmor. Obično putujemo zajedno, otac, Irina i ja, ali na Crnome moru nismo bili nikada. Ondje se pod palmama  protežu kilometarske šetnice na kakvima još nikada nisam bila.Mama nam šalje brojna pisma. Ponekad priloži fotografiju. Ugljeno crna pletenica, blijedo lice, ograda od bijelog kamena, a u pozadini Crno more. Uskoro ću vas pozvati k sebi, pisala je kitnjastim rukopisom. Zatim ćemo zajedno na kupanje, a onda ću nam pripremiti ribu. Crno je more zapravo plavo, ali ima crn odsjaj. Baš kao i mamina kosa. Irina ima maminu kosu. Moja je platinastoplava. Zvuči bolje nego žuta kao slama. Više si na oca, kaže mi Irina na ruskom. No on na Crno more nije poslao mene, nego samo Irinu s crnom pletenicom nalik maminoj. Irina je sve tanja, pa zato mora u bolnicu, pravdao se otac. Kaže da Irina premalo jede, što je i točno. No Irina je premalo jela zbog Crnoga mora. Zbog Crnoga mora i crne kose, nalik maminoj. Bila je uzbuđena prije puta. Oboje su stajali pred kućom i pogledali gore. Brzo sam navukla zavjesu.

Kada se začuo ključ u bravi, otvorila sam vrata. Irina je provirila iza oca, nagnula glavu i nasmiješila mi se. Dugačka pletenica padala joj je niz ruku. Otac je prošao pored mene i pomilovao me po glavi. Čula sam kada je iza mene na sag spustio srebrnu torbu. Irina se sagnula i poljubila me u obraz, pletenicom mi dodirnuvši lijevo uho. Bok, Cvjetiću, kako si? Jedino me ona zove tako. Ponekad čak i bijeli Cvjetiću. Na Crnome moru raste sljez u svim bojama, čak i bijeloj. Iako bijela baš i nije boja. Zdravo Katja!, prišapnuo mi je otac na uho. Obrisala sam Irinin poljubac s obraza. Pa gdje si ti?! Začuđeno je podigla ugljeno crne obrve. Opet se popunila, čak i u licu. Jesi li se najela ribe?, upitala sam. Irina uzvrati: koje ribe?

U dnevnom boravku zapravo sjedimo samo kada gledamo televiziju. Uvečer sjedimo svi zajedno, a poslijepodne ponekad Irina i ja, prije nego što se otac vrati. Tada su na programu emisije uživo, uz koje smo najčešće jeli kruh s Nutellom i pili Fantu. Nakon što je Irina jako smršavila, njezin bi kruh s Nutellom pojela ja. Isprva bih je pitala zašto ne jede. Gadi mi se, odgovorila bi. Od toga postaneš mlitava i toneš. Ili: jede mi se nešto drugo. Ja: a što bi to bilo?  Irina: slana voda. Ja: ali od slane vode ti se povraća. Irina: pa da.

Televizor je bio ugašen. Irina je sjedila u naslonjaču prekriženih nogu. Imala je tamnoružičasti ruž, ali usne su joj, kao i uvijek, djelovale ispucano. Nokti su joj bili vrlo dugi, a na svakom je bio cirkončić. Jesu li pravi?, izletjelo mi je. Odmahnula je glavom. Zapravo nisam htjela s njom razgovarati. No ipak jesam: a sada pričaj. Irina je podigla obrve. Pa mogla si i ti doći. Ma da, baš, nasmijala sam se. Sjedneš u zrakoplov i idemo. Letimo. Ha-ha.

Otac je sjedio pored mene na kauču, a na stakleni je stol stavio golemu zdjelu s keksima, preko kojih me Irina začuđeno gledala. Uzdahnuo i ustao uprijevši se o bedra. Dajte, cure, pustite sad to. Zacijelo si imate nešto ljepše za ispirčati. Odmahnula sam glavom i naglo ustala.  A na vratima sam se još jednom osvrnula. Irina je utonula u naslonjač zureći u ugašen televizor.

Nakon što smo šutke pojeli večeru tijekom koje je Irina kao u usporenom filmu žvakala sendvič od sira i salame, a otac ju je pritom promatrao, na kraju joj je preko stola položio dlan na obraz. Držao ga je ondje tako dugo dok Irina nije uzmaknula. Nakon što smo oprali suđe, smjestli smo se natrag u dnevni boravak. Otac je iz ladice donio igraće karte i pružio ih Irini. Miješala ih je bez riječi i usredotočeno, dok ju je otac promatrao sa smješkom. Irina je gledala u ukrašene nokte. Pobijedila sam u sedam od deset dijeljenja. Naposljetku je Irina ustala, pojasnila da se kanasta pošteno može igrati tek s više od četiri igrača i uspravna poput svijeće zaputila se u postelju. Otac me pogledao. Pitala sam: zašto ne priča ništa o Crnom moru? Otac: zašto o Crnom moru? Ja: ili recimo o mami? Otac me dugo gledao, a zatim odmhnuo glavom. Katja, počeo je. Što!, uzviknula sam.

Svjetlo je bilo ugašeno. Irina je odjevena ležala na postelji. Piljila je u strop. Njezina strana sobe bila je oblijepljena šaljenim plakatima glazbenih skupina koji su se u mraku činili bezbojnima. Na najvećem plakatu nije bila glazbena skupina, nego lučki grad iz ptičje perspektive. More u prvom planu bilo je crno i bez sjaja. Sjedila sam na rubu postelje i polako navlačila pidžamu. Zašto ti mama nije dala ništa za mene? Irina je iznenada okrenula glavu prema meni, a izraz lica joj nisam dobro vidjela. Mama?, začudila se.

Pa cijelo si vrijeme bila ondje! Ma nemoj, molim te!

Irinino je lice u tami i dalje bilo okrenuto prema meni. U mraku joj je kosa izgubila sjaj. Zatim je opet uprla pogled u strop. Možda je čak zatvorila oči. Crno more, tiho je izustila, uopće nije crno. Plavo je. Svakog dana drukčije plavo. Čak i noću, i za nevremena. Duž šetnica protežu se vrtovi puni sljeza u svim mogućim bojama, čak i bijeli. I riblji restorani. Ribe u duginim bojama, prošaptala je Irina na ruskom. Žive tik ispod površine. Na površini je voda bistra, svjetluca na suncu i nije toliko slana. No u dubini je tako slana da nijedna riba ne može preživjeti. Sve uginu ako je popiju, Cvjetiću. U Crnome moru ribe ugibaju od žeđi.

Poskočila sam, a Irina je podigla glavu u mojemu smjeru. Nisam joj vidjela izraz lica. Ne pitam te to!, izletjelo mi je. Ne pitam te to! Sve čuvaš samo za sebe! Bila si ondje bez mene i mamu zadržavaš samo za sebe!, urlam i neprestance nogom udaram o vrata.

 Übersetzung: Gruppe Deutsch-Kroatisch (Werkstattleitung Andy Jelčić)

Quelle und ©: Ulrike Almut Sandig: “Salzwasser” in: Flamingos. Geschichten. Frankfurt/M.: Schöffling und Co, 2010, S. 57–63.

-

Ihr Kommentar

Ihre E-Mail-Adresse wird nicht veröffentlicht. Erforderliche Felder sind mit * markiert.


Newsletter

Blog

Übersetzungswürfel

Translating cube

Veranstaltungen

Events